Moja poezija (i pokoja priča)

Zagrljajem protiv raka (2025)

Idemo, idemo,

Idemo kući!

Diši samo. Udahni duboko!

Brzo ćemo stići. Suzu da preduhitrimo.

Al' nigdje usput zastajati nećemo.

I moja ruka pod tvojom rukom.

I svi sivi oblaci iznad!

I prazne bačene kesice bombona

Na putu

Zgazićemo!

Prohodno će biti!

I noge umirićemo, avaj, što klecaju,

Al', bolje će biti kući kad dođemo.

Evo nas, još korak, dva!

Izdrži!

Udahni!

Ruku pod ruku,

Brzo ćemo kući doći!

Izdrži samo,

Kući idemo zajedno

a u kući, kad stignemo,

U kući našoj

Ćemo da se zagrlimo.

U tišini.

Oda Dejtonu

(2020)

(Oda miru jednog postdejtonskog prevodioca)

Dejton egriment, svi mistično izgovaraše; Potpisan je sporazum stvarno, a u nevjerici,

Svi glavom mašući potvrđuju da ova vijest laž nije; Puče puška, proslavi se potpis taj!

Užasnuta zaključih - svečano! Da li je zakasnio?!!

Oči širom otvorene, začuđene, riječi u Dejtonu ohrabrujuće su izgovorene.

Dejton egriment, nema sumnje, na snazi je,

Poštovati se mora, bar svi tako u čudu i u nevjerici govore;

Oči širom otvorene, i kad riječi su neizgovorene; Dileme nema, svi poštovaće njega,

'em je Dejton, grad tamo daleki neki, 

'em je sporazum, bez tragova krvi, akt svečano potpisan i ukoričeni;

I tu se zalomi on, Argentinac je to neki;

I tu on raznim ljudima i službenicima ponavljaše uporno :

„Dejton egrimentmast mast bi rispektid“– dabome - taj sporazum poštovati se mora!

I to u žaru nekom u čudu prevodih po cijeli dan.

Tu se spetlja Argentinac vrli, ipak, mirotvorac je on u dalekoj tamo nekoj Bosni;

I disleksičan je malo, al' o tom nikom ne zbori!

Dejton egriment, dana 21. novembra godine 1995, potpisani sporazum!

Eduardo iz Argentine, čovjek je to vrli,

Uporno svima ponavljaše da ovaj sporazum poštovati moramo!

„Hospiteliti-NIKADA!“ - Mudro izgovaraše!

„Hostiliti-UVIJEK!“ - U disleksiji bučnoj svojoj,

Ovaj čovjek Uporno riječi permutovaše! Mirotvorac je i dobar čovjek bio! Muy bien!

Kad kažete neprijateljstvo, mislite li ustvari gospodine

Da se ono odnosi na nas dobre domaćine, dobre ljude, nas u Bosni?

Kad kažete da smo dobri domaćini, Eduardo, mislite li da smo mi dobri domaćini, a ipak malo jedni prema drugima povremeno

Dobrano neprijateljski nastrojeni!?

Molim Eduardo, pojasnite mi?!

Kažite Eduardo! Jesmo li“Uans in euail” divlji i razuzdani, ili smo kao dobri domaćini, samo ljudi koji moraju poštovati Dejton egriment, i konačno biti mirni i obuzdani?

Dejton nešto i ispoštovan, Argentinac mirotvorac, kako saznah nedavno penzionisan! Dvadeset i kusur godina kasnije!

Dobri domaćini i ljudi nisu više neprijateljski jedni naspram drugih nastrojeni, ili mi se čini samo?!

Prevodilac nikad bez riječi ne ostade, ali nekoć mlad - kao misionar kakav vječito kao mantru kakvu ponavljaše: „Hostiliti, hospiteliti, rispekt en' komplaiens vid dejton egriment!“

Sad je prevodilac nešto stariji, mirom nekim nemirniji.

Sumnja li ...?!

Bajka "Djevojčica i oblak" (2019)

(Bajku je nagradio Dormeo, BiH. Bajka je i objavljena)

     Bio je divan ljetnji dan koji se iznenada pretvorio u kišan dan, kako to obično biva, grmilo je i sijevalo, a djevojčica Dormina je zajedno sa mamom šetala gradom. Ulice su još uvijek bile pune ljudi, a djevojčica je čvrsto držala majku za ruku. Ljudi su žurno išli, ne bi li se sklonili od kiše u nekoj od zgrada. Saplitali su se i gunđali. Mama reče Dormini da se skrije ispod nastrešnice obližnje kineske prodavnice, dok ona kupi jedan kišobran, te da ne ide nigdje i da je sačeka dok se vrati. Ali, Dormina se pobuni majci što mora čekati i upita zašto ne može ići kući sama, jer njihova je kuća odmah tu, malo iza semafora. Majka joj odgovori da mala djeca ne idu nikada kući sama, bez mame i tate, ali Dormina je i dalje ponavljala samo „zašto“ i opet „zašto“, a majka joj strpljivo reče da će joj pojasniti poslije, kada dođu kući. Dormina onda klimnu potvrdno glavom, tobož odobravajući, i pusti majku da ode kupiti kišobran.

     Ali, ne da đavo mira nikome.

    Prekoputa u parku, Dormina je ugledala malu žutu macu kako trči i skače preko zida. Ona joj otrča da je pomiluje, ali maca pobježe. Kiša je malo manje padala pa je  Dormina potrčala iza zida ne bi li pronašla i pomazila divnu macu. Mace nigdje nije bilo, kao da je odletjela, ali Dormina je znala da mace ne lete. Ona je htjela saznati kako je maca odjednom nestala, pa je krenula dalje. I tako idući dalje niz ulicu, ugleda jednog psa kako trči za macom i laje. Maca se okrenu, nakostreši i zafrkta na psa, da se i pas malo povuče unazad, prepadnut od macinog frktanja.

    Ali, čuda jednog ljetnjeg dana tek počinju. Dormina ugleda bijeli oblak koji je sišao sa neba, a potom ugleda prestrašenu macu koja žustro skoči na njega i zamjauka odozgo tužno na Dorminu. Dormina bez razmišljanja otrči malo unazad, uhvati zaleta, pa i ona skoči za macom, bućnu na oblak, a kiša, kiša opet iznenada jako poče padati, sve više i više. Počeo je duvati i snažan vjetar i on oduva bijeli oblak i macu i Dorminu zajedno sa njim. A suncu ni traga. Samo bijeli i sivi oblaci.

    Dormina je plakala. Tu među oblacima nije bilo nikoga, a slika majke sa šarenim kišobranom koja ostade na zemlji je blijedila, dok je oblak letio visoko, i letio je sve dalje i dalje. Dok je Dormina tužno i prestrašeno plakala, misleći da neće više nikada vidjeti svoju mamu i tatu, maca joj se privi nježno uz skute, a pred njima se pojavi još jedan oblak koji se izobliči i progovori: „ Rekao sam ti da slušaš mamu, i da nikad ne pitaš po hiljadu puta „zašto“ … mama uvijek zna zašto, ali ti možda ne stigne uvijek sve ispričati!“ Dormini su učini strašno da u oblaku vidi svoga tatu. Tata oblak onda, kao i svaki drugi oblak, nebom otplovi dalje. Iako je mahala i rukama i nogama ne bi li ga zaustavila, on samo produži dalje. Zamalo i pade sa ivice oblaka sežući rukama prema tata oblaku, pa se odmah, kad je uvidjela šta joj se može desiti, povuče i sjede ponovo na njega, bespomoćno i žalosno.

    Ona zamisli mamu i tatu kako plaču za njom i onda čvrsto zagrli macu, neutješna. Tužna je bila njena sudbina, mislila je, osuđena će biti da luta nebeskim prostranstvima bez ikoga svoga, sama sa prestrašenom macom. Sve dok se oblak ne rasprši u male oblake, a onda…a onda…ko će znati šta će biti sa njima. Nakostrešena i užasno prestrašena maca, od topline Dormininog zagrljaja onda, baš kao da je u nekom jastuku, pored nekog kamina, u zimskim noćima, poče da prede. Kako je maca prela u Dormininom krilu i zagrljaju sve više i više, ona se nekim čudom pretvori u žuti padobran, koji se iznenada širom otvori i obavi čvrsto Dorminu oko struka. Kiša je sve manje padala, a ona je osjetila kako kapi kiše padaju po njoj i pomislila da je to majka miluje po licu. Samo je sklopila oči i od neopisivog uzbuđenja zaspala.

    Tako se Dormina žutim padobranom vratila dolje mami, koja je primi pod šareni kišobran i izljubi joj sanjivo lice. Dormina se probudi i kroz suze radosnice majci obeća da je više nikada neće pitati „zašto“ po hiljadu puta, da će joj vjerovati na riječ, čak i onda kada joj mama ne stigne sve objasniti baš onog trenutka kad bi samo ona to htjela.

    Te je noći djevojčica Dormina samo usnila jedan sanak.

50+ (2025)

Kad imaš pedeset i nešto

Mjesta u ormaru,

Viška ima.

Da ne doživjeh pedeset i nešto,

Ostala bih zakovana

U stub vlastitih i

Popularnih uvjerenja,

Progutana zvjerinjima

iz mladosti.

Zaključujem,

Krpica je viška,

I ogolim si dušu

I tijelo,

Koliko pristojnost nalaže

Prohtjevi mi, naslućuju se,

A snobizam skriveni

Ogoli se sam.

Samo u ovim šezdesetim,

Delam nešto trezvenije,

I razmislim

Šta mi stvarno treba?

To je ta razlika!

Nekad i sad!

Treba li mi i koliko kilograma

Materijala, sirovog, pamučnog

Da ugodi tijelu

u ljepljiva ljetna junska jutra,

I koliko treba duši,

Kojoj nikad ugode dosta?

Treba li mi i koliko kilograma

Materijala kakvog rastezljivog,

Može biti elastina,

Da polaska mi tijelu i snobu

Skrivenom unutra,

Što ga znalački

Uvijek oblikovati imam,

I likujem, fino upakovana.

Ili se možda varam?

A, sad

U ovim godinama,

Obučena ili razgolićena

Sve mi je jasno!

Može biti,

Neko mudriji,

Shvatio je daleko ranije!

Nego, nisam tako pametna ja.

Shvatam retorički u nizu

Riječi i klišea,

Koliko krpica i stvari malo treba

Za sreću!

Eto, u januaru nekad,

Daće Bog!

Kad zima me utjera u topli dom.

Na mojih punih pedeset i tri,

Obećavam da ću da rješavam

Višak krpica iz ormara.

Mudrošću starosti,

Žarom mladosti,

Brzinom svjetlosti,

Da olakšam sebi,

Rasterećena od stvari i razobličena.

Za godine buduće,

Godine duboke starosti!

Kojima se samo nadam,

I želim svima!

Pjesma o leptiru (2018)

(Posveta mojoj sestri Slađani)

Gledaš mene leptira sad ovakvog, mrtvog, suhih krila, lijepog, diviš se vječnosti mojoj, tijelu mom bez nektara, suncem ispijenim, dok oplakuješ život svoj bujan i smrtnost sigurnu svoju.

Iako bezimen živjeh dva dana samo, prkosim životu tvom smrtnom ponovnim letom svojim,

Jer u sutonji čas kad vjetrovi dunu, ja poletjet’ ću mrtav opet vjetrom nošen,

U neznane visine, dok ti, leći ćeš jednom, tamo gdje polože te prijatelji tvoji.

Ti bi htjela da si leptir kao ja,

iako nikad ne spoznaše sasvim razlog divljenja svog prema meni,

Da l' zbog razigranog leta mog pred umornim vlažnim očima tvojim,

Il’ ljubomorno zbog posmrtnog života mog,

Kad suhim beživotnim krilima zalepršam opet.

U visine nošen vjetrom!

Rodih se takav, suh i mio, baš u nekih hiljadu boja,

i ljepota bi me moja baš radovala uvijek,

da ne vidim bezdan u ispijenim očima po smrti tvojim.

Al’ ne divi se zalud živopisnim letom

Mog beživotnog tijela, dok lepršam okolo k'o da živ sam, kad vjetrovi neki dunu,

Ni suhim šarenim lijepim mrtvim krilima mojim, iznijansiranim životom.

Ja poletjet ću snažno, kad moja krila vjetar snažno zaleluja, pravom kraju svom.

Rastrgnuće se boje i polen sa tih krila što pokupih sve usput.

Mirna budi, ne tuguj! Počivaj u miru!

Ni meni, kao ni tebi, zapamti,

Vječni život nije darovan, a mi ćemo ipak, mi srešćemo se opet!

Baštovanstvo

Neki hobiji su iz ljubavi, drugi iz potrebe a treći iz oba razloga. Svoj posao često dovodim u vezu sa hobijima. Jedan je muzika a drugi poljoprivredna zanimacija po sistemu "od sjemenke do stola". Ali, tu lista ne završava. Hobiji su meni vid komuniciranja, razumijevanja, prenosa značenja stvari sebi i drugima. Sve je krenulo sa Bitlsima, muzikom mladosti mojih roditelja, koja je komunicirala tobožnji bunt, uspjeh i jednu novu pop kulturu. A, to mladi vole, pa i ja u tim tinejdž godinama. Baštovanstvo mi je sljedeća tačka takođe od tih godina. Ako ne muzika, biram baštu, jer ono komunicira davanje, sadašnji trenutak, samoodrživost, otprilike ono što mene zanima.

Bio je tako jedan sastanak privrednika na kome sam prevodila prije nekih petnaest godina. Sve uvaženi učesnici, investitori, predstavnici ugledne njemačke banke, konsultanti itd. Jedan konsultant je bio stariji gospodin, Nijemac, može biti da se zvao Jurgen, a njega pozovu kao konsultanta u takvim projektima i na ovakve sastanke onda kad žele biti sigurni 200% da greške u poslu neće biti. Mislim da je imao 80 godina i već odavno u penziji, pa je honorarno radio kao konsultant. Nakon par sati sastanka, svi odemo na ručak, kako to dobri običaji nalažu. Nije to radni ručak, ali naravno sve što se kaže služi na dobrobit svih i samog projekta. Elem, više priče nego li hrane! I tako, smišljeno, posjedoše mene pored vremešnog, vrlog gospodina Jurgena.

Prvo se tu nešto čavrljalo za dobrobit posla, a potom su muziku u restoranu nešto pojačali, pa se svi okrenuše onima koji sjede tik do njih i atmosfera postade nešto opuštenija. I nekako, dođosmo ja i gospodin Jurgen do teme poljoprivrede. Kažem ja njemu kako imam duboko poštovanje za baštovanstvo, jer sam za vrijeme rata radila sa porodicom na selu intenzivno na uzgoju povrća, što nam je omogućilo da jedemo odličnu hranu, bez obzira na sve ratne nedaće i neimaštinu tog ružnog vremena. Dok su neki gladovali, rekoh mu, mi smo se naslađivali tikvicama, rotkvicama, salaticama, krompirićima, lista je dugačka. Sjećam se moje majke, reče onda Jurgen, kako je radila u bašti za vrijeme II Svjetskog rata da nas djecu prehrani. Radila je naporno, ja sam joj pomagao, a bila su to teška vremena, izreče s težinom Jurgen a smrežurano od starosti oko mu onako lagano zatitra i zasuzi. Na to, ja njemu dodam pričljivo da sam sa majkom štijala u bašti po cijeli dan i da su mi žuljevi pucali uzduž i poprijeko, a on nastavi priču rekavši da mu je majka skapavala od rada, a on nastojao da joj pomogne, iako je bio užasno gladan. Tada i meni oko nešto zasuzi, a Jurgen, očito potresen, nakrivi malo usta i suze mu silno krenuše niz lice. Pogledam ga očajno, sve je prijetilo da poslovni sastanak preraste u psihološku radionicu. Elem, ovo nisu uobičajeni profesionalni odnosi, ali otme se čovjeku nekad eto! I tako, ja i Jurgen u suzama, svi drugi u čudu. Gledaju nas s druge strane stola kolege, učesnici sastanka i radnog ručka, i pitaju se što li mi to plačemo. I oni se u čudu sami unezvjerenim pogledom posvetiše komadu šnicle pred njima, nekako im je onda samo ona izgleda bila izlaz iz predmetne neprijatnosti. Ipak je projekat milionski i svi su tu na ručak došli da ga dovedu do kraja kako treba, u prijatnom razgovoru bez volšebnih emocija.

Jurgen uze na kraju onu korištenu papirnatu maramicu sa tanjira i obrisa krajeve očiju, a ja onako balkanski, rukavom. Dovedosmo se u red. Upristojismo se.

Naravoučenije, hobije volimo i poštujemo jer nam donose nešto dobro, konkretne koristi ili dragocjene asocijacije. Meni su oni vid komunikacije sa sobom i svijetom.

Čuvaj se, čuvaću te! Voli se, voljeću te! (2025)

Volim te više nego ikad!

Volim te draga, govorim sama sebi naglas!

Nakon svih godina,

Ljubav je stasala!

Mrmljam ovo dok pijučem lubenicu.

Mrmljam ovo ujedno i mužu kroz crveni sok.

Vrućina je, pred nevrijeme.

Ići ću na rijeku da se kupam.

Uplatiću si manikir.

Pjevaću kad god me volja,

Kupiću si novijeg Renaulta.

A Land Rovera čim zaradim.

Ova žena, ja, žena koju volim

To i zaslužuje!

A ti dragi,

Šokiran, slušaš šta govorim!

Gledaš me s nevjericom, pravo u oči,

Dok usklikujem ljubavlju

Same prema sebi

Kroz sok od lubenice.

Zainteresovano škiljiš prema meni,

Fokusiraš se vidno.

Zaista, ovo je moj iznenadni

Trenutak izjave ljubavi

Samoj sebi.

Šok je to!

Zatrepćeš lagano.

Nakašlješ se. Više puta.

Krajem usana,

Bezglasno nasmijuljiš se.

Mičeš svoju tacnu s lubenicom u stranu.

Malo nakreneš glavu u lijevo,

Zacimuljaš ušima,

K'o đedov šarplaninac

Rundav i mio.

Ne bi li se uvjerio da si dobro mene čuo.

Prosto, htio bi da razumiješ

Šta govorim!

Nevjeruješ stvarno

što sebi u bradu

sladunjavo ljubav izjavljujem.

Da, da!

Shvataš!

Eto ti suparnice

U meni koja sebe voli i ljubav si naglas izjavljuje.

Drsko li je. Što li to radim?

I zabavno. Kao flert.

Suparnica tvoja, moj dragi,

Iskusna je životom, malo troma.

Evo, još bih da ti malo prkosim, velim.

Njom,

jer, ona konkurenciju nema

Ovakva, kakva je. Voljena.

Od sebe same!

Čak, ni u tebi, dragi,

Nema konkurenciju!

Ja je, sebe, napokon iskreno volim.

Kako li ti zvuči ovo?

Čudno, u najmanju ruku?

Uvrnuto li je?

Nego, da te razuvjerim,

nemam nikakve bojazni,

umjećeš ti mili s njom,

ovom mojom voljenom.

Pametan si ti.

Znaćeš ti njoj

Da se umiliš.

I, pustićeš voljenoj da se voli.

Eto meni mene,

Nastavljam monolog i

Besjedu za stolom

Ukrašenim lubenicom, dok trepćeš,

Eto mene meni da se volim, uzviknem,

Ko što nikad niko volio me nije!

Trg'o si se! Gledaš me u čudu,

Šta je ovoj ženi?!

Sve se čini da ćeš reći

Nije joj dobro danas!

Sparno li je!

Avgust je, ipak, Preobraženje!

Gledaš me, a ja,

Pripovjedam ti i pitam te smjelo

Hoćeš li znati sa mnom ovom?!

Ovom novom!

Ovakvom samovoljenom?

Zuriš u mene, žmirkaš sve češće,

fokusiraš me,

Pravo u oči. Znojiš se.

Ne bih da te podcijenim!

Jer, bez imalo dileme odgovaraš brzo.

K'o da si čekao život cijeli.

I, veliš.

Bilo je vrijeme, draga.

Posveti se sebi,

Trebalo je davno.

Podigneš onda obrvu,

Zafrkantski!

Pa nastaviš.

Vidi draga mene,

Vidi samo i gledaj,

Kako se volim!

Govorio sam ti,

Griješiš, stalno sam govorio,

Možeš ti bolja biti sebi!

Čak i kad mi je na ruku išla

Tvoja rasplinutost dobročinstva,

Kako si svoje činove bezvezno zvala,

Rekoh, ako, ako!

Ti to tako želiš.

Teško mi je bilo do tebe doći.

Zid je to.

Činiti drugima više no sebi!

Nikad ti nisam rekao, no,

Posmatrao sam te dok lutala si

Bezvezno,

Daljinama svojim.

Uvijek si mi izgledala daleka.

Nisam znao šta bih s tobom.

Nisam htio

Ni znao ljubav ti dati.

Bilo šta ti dati.

Nego,

Voli se draga, voljeću te!

Evo, otvorila si mi oči,

Biće mi lakše,

Voljeti tebe koja se voliš!

Hoćeš još lubenice?

Dosta si rekao, prekidoh, sad djelima govori!

I neću više lubenice!

Hvala ti dragi,

Iako kroz stisnuta od lubenice

Usta mi zboriš

Iskreno.

I, priznajem ti,

Čudim se jednostavnosti i lakoći

Tvog odgovora.

Cijenim to, to mi se sviđa.

Ali, vrednujem još više,

Ovo moje svjesno

Vrednovanje ljubavi

Prema sebi.

Jer, uzajamno je!

Čuvaj se, čuvaću te. Voli se, voljeću te.